Iako su u početku globalizacije računarskih mreža bila prisutna kosmopolitska očekivanja i utopijske ideje o virtuelnoj, umreženoj svetskoj zajednici, poslednjih godina možemo primetiti povratak na ustaljene obrasce vestfalske države i njenog nastojanja da afirmiše državni suverenitet u sajber prostoru. Zapravo, oko „digitalnog suvereniteta“ i preraspodele moći bore se ne samo države, nego i transnacionalni akteri, poput Big Tech kompanija (Google, Apple, Facebook, Amazon and Microsoft: “GAFAM”). Ova borba se odvija dva nivoa: na tehničkom nivou organizacije sajber prostora – centralizacija vs. decentralizacija globalne mreže, i na političkom nivou – autoritarna vs. liberalna politička ideologija o sajber prostoru. Jedan od elemenata geopolitičkog sukoba ogleda se i u trenutnim procesima u okviru Ujedinjenih nacija.
Istina je da od 2001. Konvencija Saveta Evrope predstavlja značajan instrument za harmonizaciju pravila o sajber kriminalu i elektronskim dokazima, ne samo među državama ugovornicama, međutim, ne treba zaboraviti da nju nisu potpisale niti pristupile joj sve države sveta – za početak, to nisu učinile Rusija, Kina, Indija. Iz tog razloga sporno je tvrditi da ova Konvencija ima globalni domet, i razumljivo je zašto se u okviru Ujedinjenih nacija trenutno odvija proces pregovora o međunarodnom ugovoru o suzbijanju sajber kriminala, koji bi imao univerzalni domet.
Naime, krajem 2017. Rusija uputila Generalnom sekretaru UN pismo s predlogom teksta konvencije o sajber kriminalu, a uprkos protivljenju EU i SAD krajem 2019. usvojena je rezolucija kojom je otpočeo proces pregovora. Decembra 2022. Ad Hoc komitet pripremio je konsolidovani pregovarački dokument, a poslednja (peta) runda pregovora završena je u aprilu 2023. Predviđeno je da Komitet sačini zero draft tokom leta, a da nacrt bude finalizovan u januaru 2024. godine.
Jedna od glavnih karakteristika predloga teksta Konvencije je njen akcenat na principu suvereniteta, što se vidi već u preambuli, gde se navodi da svaka država ima suverenitet i vrši jurisdikciju nad svojom teritorijom u pogledu sajber prostora u skladu sa svojim domaćim pravom. Takođe, zabranjuju se prekogranične operacije koje sprovode računarski sistemi i mreže pod kontrolom jedne države na teritoriji druge, bez njenog odobrenja. Zapravo, jedan od glavnih razloga zašto Rusija nije ugovornica Konvencije Saveta Evrope je odredba o mogućnosti prekograničnog pristupa računarskim podacima na teritoriji drugih država ugovornica (čl. 32). No, ne ulazeći na ovom mestu u dalje razloge država koje nisu pristupile Konvenciji Saveta Evrope a podržale su za sada predlog teksta Konvencije UN, niti u razloge država koje se protive ovom predlogu, treba ukazati i na druge zainteresovane činioce.
Naime, više NVO je izrazilo veliku zabrinutost za ljudska prava u onlajn okruženju, smatrajući da bi, ukoliko Konvencija bude usvojena, nadležni organi mogli da pristupe podacima o ličnosti bez kontrole nezavisnog ili sudskog mehanizma i da sprovode masivni digitalni nadzor i na taj način u potpunosti ponište pravo na privatnost (npr. Privacy International).
Takođe, IT kompanije sa zanimanjem prate proces pregovora, s obzirom na to da bi Konvencija proizvela i za njih značajne obaveze. Ne iznenađuje to što se Microsoft i Google nepovoljno izražavaju o tekstu ovog međunarodnog ugovora, ističući da bi bili u obavezi da podatke o korisnicima predaju čak i državama koje oni smatraju nedemokratkim i revizionisitčkim – štaviše, ove kompanije izražavaju bojazan da bi u Konvenciji i samo istraživanje sajber bezbednosti moglo biti inkriminisano.
Iako bi Konvencija mogla da posluži kao osnov za razvoj okvira sveobuhvatne međunarodne saradnje, može se postaviti pitanje da li je potrebno da postoji još jedna međunarodna konvencija o sajber kriminalu. Svakako da postoje izazovi u pogledu različite snage nacionalnih zakona, kao i kapaciteta nadležnih organa da ih sprovode. Nadogradnja i unapređenje postojećih instrumenata saradnje je možda poželjnije i praktičnije rešenje od preusmeravanja ionako oskudnih resursa u potragu za novim međunarodnim okvirom, koji će se verovatno protezati na mnogo godina i malo je verovatno da će rezultirati konsenzusom. Dalje, iako određeni broj odredbi u Nacrtu konvencije odražava one iz Konvencije Saveta Evrope, ne postoje jasne odredbe kojim bi se insistiralo na ravnoteži interesa sprovođenja zakona i poštovanja osnovnih ljudskih prava, kao ni odredbe o principu proporcionalnosti.
No, kako će izgledati konačan tekst, kako će proteći glasanje i kakva će biti prihvaćenost i sudbina Kovencije, ostaje da se vidi.