Problem transnacionalne dimenzije elektronskih dokaza u EU je institucionalno prepoznat 2015, kada je Komisija u Evropskoj agendi bezbednosti kao jedan od ciljeva postavila preispitavanje prepreka u krivičnim istragama o sajber kriminalu. Od tog trenutka je Unija započela sa koracima ka stvaranju odgovarajućeg pravnog okvira u cilju unapređenja prekograničnog pristupa elektronskim dokazima. Marta 2016. istaknuta je potreba brzog i efikasnog pronalaženja načina za obezbeđenje i prikupljanje elektronskih dokaza. U saopštenju o otpornosti, odvraćanju i odbrani od sajber napada iz septembra 2017, Komisija je naglasila da je efikasna istraga i krivično gonjenje sajber kriminala ključno sredstvo za odvraćanje od sajber napada te da je trenutni proceduralni okvir potrebno unaprediti, a posebno u pravcu olakšavanja i ubrzanja prekogranične saradnje. Evropski parlament je u Rezoluciji o borbi protiv sajber kriminala oktobra 2017. podvukao potrebu da se pronađu sredstva za brže i efikasnije obezbeđenje i prikupljanje elektronskih dokaze, kao i važnost bliske saradnje između nadležnih organa država članica, trećih država i pružalaca usluga koji posluju na teritoriji Unije. Tom prilikom je Parlament pozvao Komisiju da osmisli pravni okvir za elektronske dokaze.
Aprila 2018. Komisija je predstavila Predlog Uredbe o evropskom nalogu za predavanje i očuvanje elektronskih dokaza u krivičnim stvarima, kao i Predlog Direktive o harmonizaciji pravila o određivanju pravnog predstavnika i olakšavanju prikupljanja elektronskih dokaza za potrebe krivičnog postupka. Ova pravila imaju za cilj da se omogući nadležnim organima iz jedne države članice da zatraže predavanje ili čuvanje podataka direktno od pružalaca usluga koji je osnovan ili ima predstavnika u drugoj državi članici. Međutim, predlozi i nakon pet godina od obeledanjivanja nisu bili usvojeni – u periodu 2018-2022 o predlogu Uredbe se pred Savetom EU raspravljalo u 20 navrata, o predlogu Direktive u devet navrata, a poslednja verzija oba teksta, znatno drugačija u odnosu na verziju iz aprila 2018, prosleđena je januara 2023. Odboru stalnih predstavnika Saveta EU.
Evropski Parlament je juna 2023 usvojio tekst amandmana na predlog Uredbe and Direktive, što je Savet EU usvojio 27. juna 2023. godine.
Uredba će početi neposredno da se primenjuje po proteku od 36 meseci od stupanja na snagu, dok su u pogledu Direktive države članice dužne da je prenesu u nacionalno zakonodavstvo u roku od 30 meseci od stupanja na snagu.
Nadležni organi će moći neposredno da se obraćaju pružaocima usluga van teritorije države članice i zahtevaju od njih da čuvaju i predaju elektronske dokaze
Nadležni organi u državi članici u krivičnom postupku ili u postupku za izvršenje kazne zatvora nakon vođenja krivičnog postupka, moći će od pružalaca usluga koji posluju na teritoriji Unije da zahtevaju predaju ili očuvanje računarskih podataka. Ova Uredba će se primenljivati u svim prekograničnim slučajevima u kojima pružalac usluga ima sedište ili predstavnika u drugoj državi članici ili van granica Unije ukoliko posluje na teritoriji Unije. Kako su za prikupljanje elektronskih dokaza za potrebe krivičnog postupka najrelevantniji pružaoci usluga elektronske komunikacije i specifični pružaoci usluga informacionog društva, Uredba će se odnositi prvenstveno na njih, ali i na pružaoce usluga hostinga ili registrovanja naziva domena (čl. 2). Na osnovu Direktive pružaoci usluga sa sedištem van EU biće dužni da u EU imenuju zakonskog zastupnika ili odrede pravno lice kojima će nadležni organi upućivati izdate naloge.
Pružaocima usluga nadležni organ moći će da izda dve vrste naloga: nalog za predaju elektronskih dokaza i nalog za očuvanje elektronskih dokaza, do izdavanja naloga za njihovu predaju. Oba naloga če moći da se izdaju samo u vezi sa konkretnom krivičnom istragom ili krivičnim postupkom, po saznanju da je izvršeno određeno krivično delo, ne i radi sprečavanja izvršenja krivinih dela niti radi zaštite nacionalne bezbednosti država članica. Nalozi će se izdavati radi pribavljanja podataka koji bi mogli da posluže kao dokaz u krivičnom postupku (čl. 3) a koji već postoje u trenutku prijema naloga (čl. 2 st. 6). Nalozi će se odnositi ne samo na podatke o pretplatniku (čl. 2 st. 7), pristupu (čl. 2 st. 8), ili transakcijama u vezi sa pruženim uslugama (čl. 2 st. 9), nego i na sadržaj komunikacije (uključujući tekst, video, fotografije i ostalo, čl. 2 st. 10), ali se neće moći izdavati u pogledu podataka o nadzoru komunikacija u realnom vremenu. Za razliku od poništene Direktive o zadržavanju podataka, na osnovu Uredbe se od pružalaca usluga ne može zahtevati da čuvaju više podataka no što im je potrebno u poslovne svrhe ili za postupanje u skladu sa zakonskim zahtevima.
Prilikom izdavanja evropskog naloga za predaju elektronskih dokaza, nadležni organ u konkretnom krivičnom postupku procenjivaće srazmernost i neophodnost u svakom pojedinačnom slučaju, pri čemu će se naredbom moći tražiti podaci o pretplatnicima i o pristupu za bilo koje krivično delo, dok će se podaci o transakcijama i o sadržaju komunikacije moći tražiti samo u vezi sa krivičnim delima za koja je propisana maksimalna kazna zatvora od najmanje 3 godine ili više ili za određena krivična dela koja se pominju u predlogu i gde postoji specifična veza sa elektronskim alatima i krivičnim delima kako je predviđeno Direktivom о terorizmu.